Pitanje:
Savjetujem klijenticu čiji je suprug nedavno zatvoren zbog seksualnog zlostavljanja djevojčica u školi u kojoj on predaje. Klijentica ima mnogo pitanja o pedofiliji, a kako to nije moje stručno područje, možete li mi dati neke smjernice
Odgovor stručnjaka:
Odgovor daje dr. Mary E. Muscari, CPNP, APRN-B
Profesor, direktor forenzičkog zdravstva / sestrinstva, Sveučilište Scranton, Scranton, Pennsylvania; Pedijatrijska medicinska sestra, psihijatrijski klinički specijalist, forenzički klinički stručnjak, Harrisburg, Pennsylvania
Pedofilija-naziv izveden od grčkih riječi pedeiktos (djeca) i philia (ljubav), pedofilija spada u skupinu psihijatrijskih poremećaja koje Američka psihijatrijska udruga (APA) naziva Parafilija ili Patološka seksualna sklonost.( „skupine poremećaja seksualnog poriva, tj. seksualnih sklonosti kod kojih se seksualno uzbuđenje i ponašanje veže uz neljudske objekte, patnju ili ponižavanje osobe ili partnera, ili pak djecu, odnosno drugih osoba koje to ne žele“.)
Parafilija su ponašanja koja:
• su ponavljajuća, intenzivno seksualno uzbuđujuće fantazije, nagoni ili slično ponašanje;
• Uključuju djecu ili druge osobe koje se ne pristaju na spolni odnos tj. odrasle osobe koje nisu suglasne sa takvim pristupom, nežive objekte , patnju ili ponižavanje sebe ili partnera;
• Pojavljuju se tijekom razdoblja od najmanje 6 mjeseci.
Specifični kriteriji za pedofiliju uključuju:
- fantazije, seksualne porive ili ponašanja koja uključuju seksualnu aktivnost s djetetom ili djecom u periodu prije puberteta ;
(2) osobne poteškoće ili izraženi problemi zbog prakticiranja tih želja, nagona ili fantazija;
(3) starosna dob počinitelja od najmanje 16 godina i najmanje 5 godina starija od žrtve.
Pedofilija je egosintonična u prirodi, mnogi pojedinci s ovim poremećajem nisu uznemireni svojim ponašanjem.
(opaska prevoditelja: Egosintonična psihopatologija zlostavljača djece upućuje na manje uspješan ishod bilo kakvog institucionalnog tretmana.)
Stoga kriterij br. 2 (doživljavanje problema ili poteškoća zbog fantazija, nagona ili ponašanja) nije preduvjet za dijagnozu pedofilije.
Pojedinci sa obrascem pedofilnog uzbuđenja i koji djeluju prema svojim porivima ili fantazijama kvalificiraju se za dijagnozu pedofillije.
Nisu svi zlostavljači djece pedofili, a nisu ni svi pedofili prijestupnici. Neki pojedinci seksualno zlostavljaju djecu kao dio obrasca antisocijalnog ponašanja. S druge strane, neki pojedinci će ispuniti kriterije za pedofiliju bez počinjenja kaznenog djela ako imaju ponavljajuće, intenzivne, seksualno uzbuđujuće fantazije ili seksualne poticaje koji uključuju dijete ili pretpubertetsko dijete u razdoblju od najmanje 6 mjeseci i ako ispunjavaju gore navedene starosne parametre .
Ponašanje pedofila
Pedofili obično navode da je kod njih seksualna privlačnost prema djeci započela tijekom puberteta ili adolescencije, iako neki pedofili razvijaju seksulanu privlačnost prema djeci i kasnije u životu.
Mogu biti privučeni ženskom djecom (obično starosti 8-10 godina), muškom djecom (obično nešto starijom) ili s djecom oba spola.
Također mogu ograničiti svoju viktimizaciju na incest, a mogu i ne moraju biti privučeni isključivo djecom. Seksualne aktivnosti se razlikuju. Pedofili mogu masturbirati pred djetetom, milovati dijete, upuštati se u oralni seks ili prodirati u djetetova usta, vaginu ili anus.
Pedofili se također mogu upustiti u druga ponašanja koja se ubrajaju u dijagnostičku kategoriju parafilija kao što su egzibicionizam (izlaganje djetetu), voajerizam (svlačenje i gledanje golog djeteta) i froteurizam (trljanje genitalija od tijelo djeteta).
Kod čak 50% do 70% pedofila mogu biti dijagnosticirani i drugi oblici ponašanja koji se ubrajaju u parafiliju.
Pedofili obično ne koriste silu kako bi nagovorili djecu da se upuste u seksualne aktivnosti sa njima. Umjesto toga, koriste različite oblike psihičke manipulacije i desenzibilizacije.
Pedofili mogu “pripremiti” svoje žrtve na više načina: darivanjem djeteta,prijateljskim ponašanjem prema djetetu, fizičkim kontaktom tijekom hrvanja, maženjem i dodirima po stražnjici ili škakljanjem,”slučajnim” ulaskom djetetu u kupaonicu, “slučajnim” izlaganjem genitalija djetetu, davanjem lijekova i alkohola, izlaganjem djeteta odrasloj i dječjoj pornografiji.
Neki pedofili imaju pristup djeci radeći, volontirajući ili obilazeći mjesta gdje se djeca okupljaju poput škola i klubova, neki se udvaraju,ulaze u veze i brak sa ženama s djecom, neki od njih koriste Internet, dok drugi lako pristupaju djeci u vlastitoj obitelji ili susjedstvu.
Kada pedofile suočite sa njihovim ponašanjem, oni racionaliziraju svoje ponašanje sugerirajući da te aktivnosti ” imaju obrazovnu vrijednost za dijete “, ” pružaju seksualni užitak djetetu” ili ” su se dogodile jer je dijete seksualno provokativno “.
Ministarstvo pravosuđa SAD-a identificiralo je 5 zajedničkih obrambenih obrazaca koje koriste pedofili:
• Negiranje (“Laže. Ništa se nije dogodilo.”)
• Minimalizacija (“Dogodilo se samo dvaput.”)
• Opravdavanje (“Ja nisam zlostavljač, ja volim djecu”)
• Izmišljanje (“Učinio sam to kao dio istraživačkog projekta.”)
• Napad (“Vi policajci samo nas gnjavite. “)
Učinci na obitelj počinitelja
Seksualni zločini općenito imaju višestruke žrtve – izravnu žrtvu i njegovu / njezinu obitelj, zajednicu i obitelj počinitelja.
Malo se zna o utjecaju i posljedicama kriminalnih djela i zatvaranja počinitelja na samu obitelj počinitelja kaznenih djela, a još se manje zna o utjecaju i posljedicama na obitelj seksualnih prijestupnika. Istraživanja se uglavnom usredotočuju na odnos i obiteljsku dinamiku prema seksualnim prijestupnicima ili na recidivizam osuđenih pedofila. Porazan je osjećaj imati člana obitelji u zatvoru . Čak i u inače funkcionalnim obiteljima, uhićenje, presuda i zatvaranje roditelja izaziva stanje nestabilnosti koje traje dugo nakon početnog kriznog razdoblja.
Krivnja i nesigurnost
Kada (bračni) partner počinitelja nije bio svjestan zlostavljanja do uhićenja, može doživjeti šok i poricanje, kao i osjećaj krivnje zbog toga što nije posumnjao u zlostavljačko ponašanje. Supružnici će trebati upute o tome kako i na koji način reći djeci i drugim članovima obitelji o uhićenju ili kako objasniti situaciju ako se uhićenje dogodi u njihovoj prisutnosti. Ukoliko se obitelj prvi put iskustveno suočava sa kriminalnim djelom, (bračni) partner može biti nesiguran u pogledu toga što može očekivati ili što učiniti. Obično je malo ili nimalo podrške u pomaganju obitelji počinitelja u razumijevanju i rješavanju pravnog procesa.
Sramota
Samo uhićenje može biti ponižavajuće za članove obitelji, osobito ako je javno objavljeno, što se može dogoditi u slučajevima seksualnog zlostavljanja djece izvan obitelji.
Supružnici se mogu osjećati neugodno na poslu ili u javnosti, a djeca mogu biti ismijavana u školi. Odlazak roditelja ili supružnika u zatvor može rezultirati obiteljskom tugom, čak i ako bračni partner počinitelja traži razvod. Sramota u zajednici može uskratiti obitelji počinitelja uobičajenu socijalnim podršku za suočavanje s tom tugom.
Ako zločin počinitelja potpada pod njihov državni Meganin zakon (opaska prevoditelja: Megan’s Law (Meganin zakon) je naziv je saveznog zakona i neformalan naziv za dodatne državne zakone u Sjedinjenim Američkim Državama koje zahtijevaju od tijela za provedbu zakona da javnosti objave informacije o registriranim seksualnim prijestupnicima. Zakoni su nastali kao odgovor na ubojstvo Megan Kanka koju je seksualni prijestupnik s dvije ranije osuđujuće presude za seksualne zločine nad malom djecom silovao i ubio kao sedmogodišnju djevojčicu .) on ili ona će na kraju biti registrirani kao seksualni prijestupnik i navedeni na državnoj web stranici Megan’s Law (Meganin zakon).
Web stranice seksualnih prijestupnika vrlo su sveobuhvatne i mogu uključivati ime počinitelja, mjesto boravka, fizički opis, opis vozila, podatke o uhićenju i informacije o pseudonimu. Registracija za neke prijestupnike može biti doživotna. Učinak spoznaje da “cijeli svijet” zna što je njihov partner/ roditelj učinio može također doprinijeti sramoti koju doživljava obitelj i potiče ih u potrazi za preseljenjem.
Sukob
Osjećaji supružnika prema zatvorenom partneru mogu se varirati od ljubavi i odanosti do ljutnje i odbijanja. Konfliktne emocije najčešće prevladavaju među supružnicima koji odluče ostati u svojim vezama (brakovima) .
Financijske poteškoće
Sudski troškovi mogu biti poražavajuće razorni za obitelji koje ne ispunjavaju uvjete za besplatnu pravnu pomoć. Štoviše, zatvaranje obično rezultira gubitkom posla za počinitelja. Smanjivanje prihoda može dovesti do gubitka obiteljske kuće ili automobila nakon hipoteke ili neispunjavanja kredita. Sama zatvorska kazna je daljnje iscrpljivanje obiteljskih financija jer obitelj mora platiti za zatvorenikovu odjeću, telefon, medicinske i druge troškove.
Razdvajanje i udaljenost
Počinitelj može biti zatvoren u državnoj kazneno-popravnoj ustanovi koja je 100 milja (cca.161 km) ili više udaljena od obitelji. Nedostatak sredstava i / ili prijevoza čini posjete otežanim ili nemogućim, što može biti posebno teško za djecu.
Dodatni učinci na djecu
Osuđeni počinitelji koji su zatvoreni zbog seksualnog zlostavljanja djece imat će ograničene kontakte s djecom, uključujući i vlastitu djecu.
Posjete moraju biti nadzirane u zatvoru, a možda čak i nakon puštanja iz zatvora. Djeca roditelja koji su u zatvoru često gube kontakt sa svojim zatvorenim roditeljima i doživljavaju širok spektar emocija koje uključuju strah, tjeskobu, napuštenost, sram, usamljenost i krivnju.
Djeca koju vrijeđaju njihovi vršnjaci ne mogu tražiti pomoć školskog osoblja zbog stigme vezane uz roditelja u zatvoru. Istraživanja pokazuju da su djeca roditelja s kriminalnim ponašanjem izložena povećanom riziku od lošeg školskog uspjeha, odustajanja, rane trudnoće, zlouporabe opojnih sredstava i delinkvencije.
Međutim, osim posljedica zlostavljanja unutar obitelji na djecu, malo se zna o specifičnim posljedicama i učincima na djecu zatvorenih roditelja-pedofila.
Intervencije za obitelj
Obitelji, pogotovo one koje prvi put doživljavaju zatvaranje člana obitelji, trebaju informacije i podršku.
Supružnik mora razumjeti kako funkcionira
sustav kaznenog pravosuđa. Bračni partner treba pomoć u dobivanju informacija o
optužbi, jamstvu i sudskim postupcima (prema potrebi). Nakon izricanja presude,
supružniku će biti potrebne informacije o pravilima, sustavu i postupcima u kazneno popravnim ustanovama u kojima će
njihov osuđeni partner boraviti. Obitelji bi trebale biti svjesne da se
zatvorenici mogu premjestiti iz jednog objekta u drugi i da različiti objekti
imaju različita pravila.
Savjetovanje bi trebalo riješiti pitanja ambivalentnosti, napuštenosti, srama,
krivnje i ljutnje, kao i promjene uloge i usamljenosti. Supružnik također može
osjetiti ogorčenost jer se bori i brine
za obitelj dok mu se čini da partner u zatvoru ima riješene i zadovoljene sve
vlastite potrebe.
Treba se obratiti kaznenoj ustanovi u koju je zatvoren partner kako bi se vidjelo imaju li grupu za podršku obitelji ili saznati ima li ih u zajednici. Ako ne postoji, može se razmisliti o pokretanju jedne takve grupe za podršku.
Važno je osigurati da djeca počinitelja
dobiju savjetovanje koje im je potrebno i da im je pružena odgovarajuća podrška
u školi.
Preporučiti (bračnom) partneru socijalne službe za pomoć u pogledu financijskih
problema. Obitelj će možda trebati alternativni smještaj i pomoć u plaćanju
računa. Supružnici koji se moraju vratiti na posao također mogu imati potrebu za
pomoć u profesionalnom osposobljavanju, zapošljavanju ili skrbi o djeci.
Ako (bračni) partner/ica odluči napustiti osuđenog i zatvorenog partnera,
potrebno je podupirati nju ili njega kao i svakog klijenta koji se razvodi.
Osim toga, trebalo bi se i pobrinuti da ona ili on mogu tražiti i dobiti
odgovarajuću podršku od obitelji, prijatelja i zajednice.
Prijevod i obrada: Ana Saratlija, mag.educ.&prof.
*Izvor: Medscape
