– Bile smo u dućanu i moja je djevojčica, koja je tada imala 8,5 godina, odjednom počela govoriti kako ju je tata nešto čudno pitao, a ona nije znala što je to. Kažem ja: “Što te pitao?”, a ona odgovori: “Pitao me je li znam što je to ‘drk..e’?”. Skoro sam propala u zemlju. Polako sam izvlačila riječ po riječ iz nje, pitala je da li još nešto bilo, a onda je ispričala da joj je prijetio kako će je ubiti ako ikome išta kaže, da tata i kći “to” moraju raditi da ne bude pod stresom kad odraste. Odmah smo produžile na policiju – priča N.R., majka djevojčice koja danas ima 12 godina.
Tako je otkrila strašnu istinu kojoj su prethodili nimalo laki odnosi s ocem djevojčice. Naime, nakon što se odlučila razdvojiti od njega, ali i nakon razvoda, čak i u vrijeme kada je stupila u novi brak, otac djevojčice fizički ju je zlostavljao.
Znao joj je upadati u stan, nerijetko drogiran i pijan. Jednom ju je pokušao ubiti, zbog čega je na pet dana završio u pritvoru.
Nakon što je dobila razvod, kontakt s djevojčicom bio mu je omogućen samo pod nadzorom.
– Prvih šest mjeseci mogao ju je viđati samo u prisutnosti mene i socijalne radnice, a nakon toga ti su se susreti mogli dogoditi samo u mom stanu i u mojoj nazočnosti. Međutim, nakon nekog vremena kada se, kao, sredio, našao stan, socijalna radnica rekla mi je da sada djevojčicu mogu pustiti tati u stan. Ostala sam začuđena, pa kako je to moguće ako dijete smije viđati samo pod nadzorom?! Ona je tvrdila da može, a ja joj se nisam htjela suprotstavljati da ne bih imala drugih problema. Moja kći nastradala je zbog Centra za socijalnu skrb i zato što ja nisam znala zakone. Od tada sam ih sve proučila – tvrdi majka.
Nakon te odluke socijalne radnice, naime, djetetu su se dogodile strahote s kojima smo počeli priču. Sva tri vikenda koliko je dijete proboravilo kod oca, kako se kasnije ustanovilo, djevojčica je spolno zlostavljana – otac ju je dirao po intimnim dijelovima, tražio da ga oralno zadovoljava, puštao pornografske filmove, opijao… Ono što je najteže i što je tek na kraju djevojčica priznala, došlo je i do analnog spolnog čina.
Krvave gaćice nisu dokaz
– Donijela je doma krvave gaćice i skrila ih, ali na policiji su rekli da to ne može biti dokaz jer da krv može biti od bilo čega. Takvu vrstu spolnog napastovanja teško je dokazati jer se treba prijaviti unutar 24 sata, što nikako nisam mogla znati. Čak je baka poslije na sudu posvjedočila kako joj je djevojčica donijela krvave gaćice da ih opere jer joj je tako rekao tata. Baka joj nikada nije prala robu, pa nije ni taj put – nastavlja N. iznositi dio grozota o kojima je tek naknadno doznala. Nakon prijave policiji i dvaju ispitivanja, traumatizirano dijete moralo je proći niz instancija: od vještačenja, Poliklinike za zaštitu djece, psihijatara do suda.
No, ono što je strašno u cijeloj priči jest da je na kraju otac zbog svega najprije osuđen na 2,5 godina zatvora, ali je presuda nakon žalbe ukinuta. Službeni razlog: došlo je do povrede postupka jer djetetu otac nije postavio nijedno pitanje.
– Sve je palo u vodu i kreće ispočetka – tužno govori šokirana majka. U protekle tri i pol godine život djevojčice daleko je od sretnog djetinjstva mnogih njezinih vršnjaka: s 8,5 godina počela je piti antidepresive, površne psihoterapije, kako ih vidi majka, ne daju rezultata, djevojčica se slabo druži s drugom djecom, a u nekim trenucima, na što su psihijatri upozorili majku, počela je umišljati situacije, na primjer, da je odrasli muškarci, čak i neki članovi obitelji, diraju, da je žele poljubiti u usta.
Ono što je dodatno pogoršalo ovu strašnu situaciju jest da je nakon gotovo četiri godine koliko dijete nije, srećom, gledalo oca zlostavljača, prije šest mjeseci njemu istekla zabrana pristupa i sada Centar za socijalnu skrb ponovno predlaže njihovo druženje – navodno bi čak i zaštitari trebali nadgledati te susrete!?
“Kada je to čula, djevojčica nije cijelu noć spavala”, kaže N. Kako je netko u međuvremenu majku anonimno lažno prijavio za nasilništvo te da je dijete nagovarala na lažno svjedočenje, Centar joj je zaprijetio da će joj oduzeti djevojčicu i smjestiti je – u dom.
– Muka mi je od svega. Nikad kraja. Ne možete ni zamisliti što mi sve proživljavamo. Mislila sam da će barem sudskom presudom tome doći kraj, ali sada moramo sve ispočetka. Taj drugi sudski proces je u tijeku, iskaze još moramo dati samo ona i ja.
Međutim, sada ona ne želi više govoriti. Kaže “ne sjećam se”. To nije normalna sutuacija: četiri godine govorila sam joj “trudi se da zaboraviš, pokušaj živjeti normalno”, a sada je moram tjerati “sjeti se”. Jer ako ona opet ne ispriča što je doživjela, on će biti oslobođen, a mene mogu kazneno goniti i strpati u Remetinec – zdvojna je ova majka, koja danas pokušava izboriti toliko željeni mir i pravdu za sebe i dijete.
Ali, gorčina žrtve ostaje: “Osjećam se krivom, ja se osjećam krivom jer nisam prije prepoznala da se to može dogoditi, zato što se nisam suprotstavila socijalnoj radnici. Bojim se da moja djevojčica nikada neće normalno funkcionirati”, kaže N.R.
*Izvor: portal Slobodna Dalmacija
