Pedofilija predstavlja želju za spolnom aktivnošću s djecom prije puberteta.
Pedofili često završavaju u zatvoru; liječenje bi trebalo uključivati farmakoterapiju i psihoterapiju.
Spolni napadi na djecu predstavljaju znatan dio prijavljenih spolnih zlodjela. Na osnovi slobodne prosudbe pedofilima se smatraju osobe ≥16 god., s time da je dobna razlika između napasnika i djeteta ≥5 god. Dijete je obično ≤13 god. Kod starijih adolescenata s pedofilijom, nije postavljena dobna granica; oslanja se na kliničku i pravnu procjenu.
Većina pedofila su muškarci. Pedofili više vole djecu suprotnog spola od one istog spola u omjeru 2:1. U većini slučajeva dijete poznaje odraslu osobu, a može se raditi o članu obitelji, očuhu ili maćehi ili osobi od autoriteta. Čini se da je promatranje i dodirivanje češće od spolnog kontakta. Homoseksualni muškarci su tipično manje bliski s djetetom. Osobe koji su isključivo pedofili privlače samo djeca; one koji nisu isključivo pedofili mogu privlačiti i odrasle osobe.
Neki pedofili ograničavaju svoju aktivnost na vlastitu djecu ili bliske rođake (incest). Pedofili lovci, od kojih mnogi imaju antisocijalni poremećaj osobnosti, mogu rabiti silu i prijetiti djetetu da će, ukoliko se zlostavljanje otkrije, ozlijediti njega ili njegovog ljubimca. Tijek pedofilije je kroničan a počinitelji obično ostaju ovisnici, razviju depresiju ili dolazi do bračnih sukoba. Mnogi slučajevi spolnog zlostavljanja djece se zbivaju u okruženju ovisnosti i obiteljske disfunkcije.
Otkrivanje pedofila često za liječnika predstavlja etičku krizu. Liječnik može pokušati sačuvati privatnost bolesnika ali mora štititi i djecu. Liječnici bi morali biti svjesni svojih zakonskih obaveza u okviru države u kojoj rade.
Obično je potrebna dugotrajna pojedinačna ili grupna psihoterapija a može biti osobito korisna kad je dio multimodalne terapije koja obuhvaća podučavanje o ponašanju u društvu, liječenje istodobnih tjelesnih i psihičkih bolesti (npr. konvulzivnih poremećaja, poremećaja pažnje, depresije) i primjene lijekova. Liječenje je manje učinkovito kad se provodi po nalogu suda, premda su mnogi osuđivani spolni napasnici imali koristi od liječenja grupnom psihoterapijom i antiandrogenima.
U SAD–u je medroksiprogesteron primijenjen IM lijek izbora; u Europi se primjenjuje ciproteron. Doza medroksiprogesterona u pravilu iznosi 200 mg IM 2 do 3 puta/tj. tijekom 2 tj., zatim se daje 200 mg 1 do 2 puta/tj. tijekom 4 tj., a zatim 200 mg svaka 2 do 4 tj. Serumski testosteron treba kontrolirati i održavati u rasponu normalnom za žene (<62 ng/dl). Liječenje je obično dugotrajno, jer se bolesne misli obično vraćaju tjednima i mjesecima nakon prestanka liječenja.
Preparati gonadotropin–otpuštajućeg hormona se također primjenjuju IM. Korist od primjene antiandrogena u žena pedofila je slabije utvrđena. Osim antiandrogena, korisni mogu biti SSRI (npr. visoke doze fluoksetina od 60 do 80 mg 1×/ dan ili fluvoksamina od 200 do 300 mg 1×/ dan). Lijekovi su najučinkovitiji kad se primjenjuju u sklopu programa multimodalnog liječenja.
