Trauma i posttraumatski stresni poremećaj – PTSP
Trauma je događaj izvan uobičajenog životnog iskustva, teško podnošljiv za bilo koju osobu. To je događaj koji korjenito mijenja živote ljudi. Može se desiti bilo kome, bilo kad i bilo gdje. Traumatski događaj je događaj koji ugrožava život osobe ili je ona svjedokom ubojstva, nasilja i sl. Taj događaj ne ugrožava osobu samo fi zički, nego ugrožava i njezino mentalno zdravlje. U literaturi postoje dva tipa trauma, ali u životu, posebice u ratnim uvjetima ili kada je u pitanju obiteljsko nasilje, ne postoji jasna granica između njih.
Prvi tip traume vezujemo za prirodne katastrofe, gubitke, silovanje – za događaje koji se dogode iznenada i jednom u životu. Sjećanja glede toga događaja veoma su živa i manifestiraju se kroz noćne more, iznenadne povratne slike (fl ashback) te repetitivne igre kod djece. Drugi tip traume vezujemo za duži vremenski period, kao što je život u ratu, ili život u poslijeratnoj prolongiranoj neizvjesnosti, obiteljskom nasilju i sl. To znači da se traumatski događaji dešavaju u kontinuitetu, samo s različitim intenzitetom. Neke od reakcija na ovu vrstu traume su obamrlost, depresija, praznina i sl. Da ne postoji jasna granica između ova dva tipa traume, osjetili smo na svojoj koži tijekom rata, kao što osjećaju i oni koji su izloženi obiteljskom nasilju. Ne postoji mjesto na svijetu bez traumatskih događaja niti postoje ljudi imuni na reakcije izazvane traumatskim događajem. Neka istraživanja pokazuju da svaki četvrti traumatski događaj rezultira PTSP-om – i to ili neposredno po traumatskom događaju, ili pak nekoliko godina ili decenija kasnije.
Što je PTSP i kako nastaje?
Traumatski događaj utječe na psihičku ravnotežu čovjeka izazivajući veliku emocionalnu reakciju – traumatski stres koji karakterizira intenzivan osjećaj straha, užasa, bespomoćnosti i potpunog gubitka kontrole. Poslije traumatskog događaja djelići negativnih emocija i misli pritišću osobu stvarajući oko nje razlomljeni oblak. Ukoliko se na vrijeme ne intervenira u smislu oslobađanja tih misli i emocija, oko osobe se formira obruč, tj. PTSP, tako da negativne misli i emocije potpuno preplave osobu onemogućavajući joj da normalno funkcionira u obitelji, na poslu i u društvu.
Trauma i dijete
Dječji razvoj ovisi o kvaliteti odnosa između djece i njihovih najbližih. Okolina koja pruža ljubav i sigurnost, nova iskustva i odgovornosti, priznanje i pohvale, sve to može u znatnoj mjeri pridonijeti djetetovu razvoju. Ovakva okolina pomaže djetetu u procesuiranju eventualnih traumatskih događaja. Nažalost, okolina – i to najbliža, dakle obitelj – često je izvor traumatskih iskustava za dijete. Kada govorimo o djetetu i traumatskom iskustvu, govorimo o trima mogućim situacijama. Prva situacija (Slika 2) događa se kada dijete doživi traumatsko iskustvo, ali je roditelj uz njega, pod čim podrazumijevamo i fizičku i emocionalnu dostupnost roditelja. U ovom slučaju roditelj predstavlja zaštitni omotač za dijete i trauma ne ide direktno na dijete.
U drugoj situaciji dijete doživi traumatsko iskustvo, a roditelj ili uopće nije fizički dostupan, ili je s djetetom, ali zbog vlastitog psihološkog stanja ne može djetetu pružiti adekvatnu podršku. Tada trauma ide direktno na dijete, jer roditelj ne predstavlja adekvatan zaštitni omotač. Ova situacije je vrlo česta.
Treća situacija sve je prisutnija u našem društvu. Roditelj je izvor traumatskih iskustava za dijete zbog vlastitog nefunkcioniranja kao posljedice neprocesuiranih vlastitih traumatskih iskustava. Ovisničko ili nasilničko ponašanje, kao i totalno povlačenje roditelja, izvor je kontinuirane neizvjesnosti i traume za dijete. Jedna od posljedica traumatskog iskustva za dijete je gubljenje povjerenja u odrasle, jer odrasli bi trebali osigurati uvjete za rast i razvoj djeteta, trebali bi ga podržavati u procesu odrastanju, a oni rade suprotno. Odrasli postaju izvor traumatskog iskustva za dijete. Ako je ta odrasla osoba roditelj ili član obitelji, tada je osjećaj gubitka povjerenja i razočaranja u odrasle još intenzivniji.
Druga i treća situacija najteže su za dijete. Moguće reakcije djeteta na ove situacije su:
– pretjerana zaokupljenost i razmišljanje o iskustvima nasilja
– osjećaj preplašenosti i tuge
– doživljaj bolesti i razne smetnje uzrokovane strahom i tugom (gubitak energije i apetita, lupanje srca uz smetnje disanja i kada je uplašeno, ali i kada nema vidljivih uzroka, glavobolja i tjelesni bolovi, govorne smetnje i poremećaji, teškoće spavanja)
– gubitak koncentracije i interesa, osjećaj dosade i često uzdisanje zbog psihičke napetosti
– povećana razdražljivost; uznemirenost i tjelesni nemir
– nepovjerenje u druge ljude, posebice odrasle
– nedostatak samopouzdanja prouzročen i osjećajem napuštenosti.
Ove reakcije mogu se dovesti u direktnu vezu s porastom nasilja na svim razinama i u svim oblicima, kao i s povećanjem broja ovisnika.
Kružna obiteljska interakcija
PTSP definitivno utječe na obitelj, tj. na kvalitetu odnosa u obitelji. Članovi obitelji sa simptomima PTSP-a ne mogu normalno funkcionirati u obitelji zbog svoje povučenosti, agresivnosti, nepredvidivosti, preosjetljivosti i sl. Nemogućnost normalnog funkcioniranja tih osoba povlači za sobom njihovo neispunjavanje dosadašnjih obaveza vezanih za vlastitu ulogu u obitelji. Dolazi do mijenjanja obiteljskih uloga, tako da drugi članovi obitelji postaju prinuđeni preuzeti više obaveza i odgovornosti nego što mogu. Javlja se negativna kružna interakcija u obitelji, što podrazumijeva međusobno optuživanje i nezadovoljstvo svih članova.
Svakodnevno optuživanje izaziva ljutnju, članovi obitelji se „ukopavaju“ u svoje pozicije i ne žele se mijenjati. Žalbe svih strana su utemeljene, ali to ne dovodi do poboljšanja stanja u obitelji i stvaranja neophodne atmosfere podrške, nego naprotiv dovodi do još lošijih odnosa u obitelji. Tako se krug nasilja održava u obitelji, ali se proširuje i na društvo.
Je li ovo zaista začarani krug i može li se iz njega izaći?
Trauma i društvo
Građani, a posebice mladi ne mogu, ne znaju kanalizirati svoju frustraciju. Rođeni su ili početkom rata, ili tijekom rata. Bili su izloženi traumatskim događajima, posredno ili neposredno, preko priča svojih najbližih. Obitelj, koja im je trebala dati sigurnost i podršku u procesu odrastanja, zakazala je. Roditelji, i sami traumatizirani, bore se za preživljavanje obitelji. Sve to dovodi do disbalansa odnosa u obitelji i promjene uloga. Očevi svoju tjeskobu najčešće pokušavaju odagnati alkoholom. Majke preuzimaju ulogu i oca; zaokupljene problemom preživljavanja obitelji i odnosima s partnerom, ne mogu biti adekvatna podrška svojoj djeci. U ovakvim odnosima djeca se često zaboravljaju. Na njih se obrati pažnja tek kada nastupe problemi.
U takvim obiteljima, djeca se ne osjećaju voljenom, željenom. Osjećaju duboku tugu i frustraciju jer smatraju da su suvišni i nevažni svojim roditeljima. Oni koji bi ih trebali voljeti, biti im podrška i voditi ih kroz život, izvor su njihovih traumatskih iskustava. Ljutnja koja se javlja zbog toga i misao da im to roditelji rade namjerno, jer ih ne vole, ne žele, prouzrokuje želju za osvetom, a ta želja nije ništa drugo nego činjenje nasilja prema sebi, tako da imamo povećan broj ovisnika, odnosno prema drugima, pa imamo porast maloljetničkog nasilja. Djeca postaju zaokupljena nasiljem, koje im postaje stil života i način rješavanja nagomilane frustracije.
Ako djeca ne mogu dobiti podršku u obitelji, trebala bi je imati u školi. Nažalost, događa se suprotno, jer su nastavnici i sami traumatizirani ratom i poslijeratnim periodom, kao i zahtjevima koje pred njih postavlja obrazovni sustav. Svoju nagomilanu frustraciju uglavnom usmjeravaju prema učenicima, tako da škole – rasadnici razvoja akademskih vještina i znanja – umjesto da budu rasadnici razvoja kritičkog promišljanja, bitnog čimbenika u prevenciji ovog problema, postaju za učenike dodatni izvor traume.
Mogućnost prekida kruga nasilja
Hoćemo li ostati u krugu nasilja ili izaći iz njega, to je naš izbor! Naravno, nije lako izaći iz onoga što nas okružuje i što je naša svakodnevnica, ali je moguće. Moguće je ukoliko smo svjesni da ne možemo utjecati na ono što se desilo, ali možemo utjecati na našu percepciju toga. O našoj percepciji nekog događaja ovisi kakav ćemo stav zauzeti prema njemu. O stavu ovise misli koje će se javiti, osjećanja koja su produkt tih misli i konačno naše djelovanje. O našoj percepciji ovisi ulazimo li u krug nasilja ili biramo osobnu slobodu.
Za lakše razumijevanje povezanosti percepcije i nasilja koristit ćemo skicu Laurenca Reichlera, skicu nenasilne komunikacije po dr. Marshallu Rosenbergu, koja predstavlja filozofiju življenja, a komunikacijske vještine su samo njezin sastavni dio.
Nenasilna komunikacija po dr. Marshallu Rosenbergu uči nas da sve počinje našim opažanjem, percepcijom. Ovisno o tome kako opažamo stvari, tj. opažamo li ih ili ih dijagnosticiramo i etiketiramo, u nama se javljaju određena osjećanja – osjećanja ugode ili neugode – već prema tome jesu li naše potrebe u datoj situaciji zadovoljene ili ugrožene. Osjećaji su indikatori naših potreba i zato je neophodno povezati osjećaje i potrebe. Međutim, opasno je ostati na razini osjećanja, što se uglavnom dešava, jer ukoliko ostanemo na nivou osjećanja, možemo biti beskrajno tužni, ljuti, frustrirani… Osjećaji mogu postati naš zatvor. Da bismo ga se oslobodili, neophodno je osjećaje povezati s potrebama, jer su potrebe naša životna energija. One nas pokreću. Svako naše djelovanje vođeno je zadovoljenjem neke potrebe.
Način opažanja date situacije direktno je povezan s pitanjima koja se sama nameću, a vode nas u pravcu okrivljavanja ili razumijevanja, nasilja ili osobne slobode. Možemo birati okrivljavanje ili razumijevanje. Biramo li okrivljavanje, a to najčešće radimo, javit će se sljedeća pitanja: Zašto se to meni/nama desilo? Kako su mi/nam samo mogli to uraditi? Ova pitanja i traženje odgovora na njih uvode nas u krug nasilja; preko njih mi podržavamo i održavamo krug nasilja. Zašto? Tražeći odgovore na ova pitanja javlja nam se misao da smo ono što nam se desilo upravo i zaslužili. Tako idemo u samooptuživanje ili samosažaljenje. Može nam se javiti i misao da nam je to neko namjerno uradio. Baš nama! Ta misao veže ljutnju, bijes, traži osvetu, koju usmjeravamo ili prema sebi, ili prema drugima. Okrenemo li je prema sebi, javlja se psihosomatski poremećaj, koji može rezultirati i nekim ovisničkim ponašanjem. Okrenemo li je prema drugima, dobivamo etiketu nasilnika. Kamo god je usmjerili, prema sebi ili prema drugima, ostajemo u začaranom krugu nasilja, a život nam se počinje svoditi na čekanje prilike za osvetu kako bismo konačno našli mir. Zaboravljamo da je osveta prvi znak ljudske slabosti i da nam nikada ne donosi mir. Ona crpi našu energiju, oduzima vrijeme, uništava nam bitne odnose i negativno utječe na naše mentalno zdravlje. Ovaj način percepcije, ovaj put okrivljavanja sami biramo!
Nismo tako bespomoćni kao što mislimo. Imamo moć birati način na koji promatramo stvari, način na koji promatramo ono što nam se desilo. Možemo izabrati razumijevanje umjesto okrivljavanja, slobodu umjesto zatvora. Trebamo samo stvari promatrati iz drugog kuta i odabrati put razumijevanja. Odabirom ovog puta javlja se sljedeće pitanje: Što se to sa mnom dešava? Ovo pitanje vraća nas nama samima i daje nam šansu da razumijemo sve one osjećaje koji se dešavaju u nama. Daje nam šansu da razumijemo svoja osjećanja i povežemo ih s potrebama koje su u toj situaciji bile ugrožene. To razumijevanje oslobađa našu životnu energiju i daje nam polet da djelujemo u pravcu postizanja osobne slobode i mira. Razumjeti što se dešava u nama važan je preduvjet za razumijevanje što se dešava s drugima. To nam pomaže odgovoriti na slijedeće pitanje: Zašto su to uradili? Ako znamo da je svako ponašanje vođeno zadovoljenjem neke potrebe, onda postoji šansa da suosjećamo s osobom čije je ponašanje bilo uzrokom naše boli, da suosjećamo s njezinim potrebama, ali to nikako ne znači suosjećamo s njezinim ponašanjem. Razumjeti ponašanje drugih i vezati ga za njihove potrebe ključ je naše slobode, našega mira. To nas oslobađa ljutnje, bijesa, mržnje, i spašava nas zatvora koji nesvjesno biramo. Postajemo „trauma mudri“, podrška sebi i drugima, svjesni da nas je traumatsko iskustvo promijenilo i da nikada nećemo biti oni otprije. Ali i to smo mi! Oni prije traume i oni poslije. Prihvatiti to iskustvo, integrirati ga, znači osloboditi se, naći svoj mir i prekinuti krug nasilja.
*Izvor: Kruh Svetog Ante
