Osvanulo je hladno zimsko jutro. Treba ustati iz tople postelje i spremiti se u školu, autobus neće čekati.
Ali, što je sada? Užasno me bole koljena i stopala. Ugledam otečene crvene zglobove koji ne svrbe, ali jako bole! Zovem mamu, ona zove tatu- dogovor je- u bolnicu!
Hitno me primaju na dječji odjel, vade nalaze, rade rtg… Doktorica u čudu, ne zna dijagnozu, a mene boli sve jače. Šalju me s dječjeg odjela na interno odjeljenje za odrasle osobe, gdje je načelnik čuveni i iskusan doktor F. I on je u čudu, zove načelnicu zaraznog odjela, na temelju testova, ona kaže, nije zarazno. Hajde, bar nešto, mislim ja u sebi! Daju mi injekciju protiv bolova i moram ostati ne pretragama na internom. Ne sviđa mi se to, ali nemam izbora. Mama i tata odlaze kući, sutra će doći u posjetu. Mama kao mama, plače, a tata je tješi, ma bit će sve u redu.
U mojoj sobi dva kreveta. Jedan je zauzet, a moj je do prozora. Super! Gledat ću kroz prozor kada mi bude bolje, a odmah ispod prozora radijator, topao, a napolju pao snijeg! A ja, umjesto u školi, u bolnici!
Sljedećeg dana, sestre i tehničari se ustrčali mojom sobom. Opet vađenje krvi, urina, razni testovi na ovo i ono, uglavnom, ništa mi nije jasno. Kokteli injekcija, oblozi…
Došlo je vrijeme posjete, došli i meni moji, donijeli sokove, kekse, voće i, obavezno moju Agatu, bez njenih romana nikuda ja ne idem.
Prođe tako još jedan dan, meni malo bolje, ali otišla mi kući cimerica iz sobe, a krevet ostao prazan. Bila je to neka dobra žena, dijelile smo ono što su nam naši donosili za pojesti. Došao je tehničar namjestiti krevet za novog potencijalnog pacijenta. Dolazio je on meni stavljati obloge i davati injekcije i prethodnih dana, ali nešto mi je toga dana bio čudan. Obučen u bolničku uniformu, kao i prije, ali na njegovom licu je bilo nešto drugačije. Hajde, mislim, ima i on svojih briga.
Čitam Agatu i kriomice promatram njega, vidim, gleda me, ja se pravim da čitam. Ali on me i dalje gleda, a pravi se da namješta krevet. Krevet je namješten, on gleda. Ja skrenem pogled na knjigu i kažem sebi, eto ti tvoje Agate, svugdje vidiš nekog sumnjivca. On prilazi prozoru, zatvara ga, jer ga je prethodno otvorio kako bi došlo malo svježeg zraka. Pipne radijator, aha, dobro je topao je. Uzme mi knjigu iz ruke, a dobra je to knjiga, kaže. Mislim ja, možda je i on dosta toga pročitao, ima 30 godina. Sada ću vidjeti da li imaš temperaturu, kaže mi.
Njegov znojni dlan pokrije mi čelo. Trgnem se, jer do sada su mi mjerili temperaturu toplomjerom. Nastavi svojom rukom prelaziti po mojim obrazima, usnama, ukočila sam se od neugode i srama. Srce udara kao ludo. Sada ću ti pogledati srce, nešto jako tuče, kaže. Pređe mi rukom preko grudi, ja bih vikala, ali me sram. Krene svojom rukom ispod moje pidžame… U očima sam mu vidjela ludilo, iskrivio usta, kao da nije normalan, slina mu je počela izlaziti iz njih. Bio mi je s moje desne strane, dahtao, moja lijeva ruka bila je prikačena na infuziju. Tog trenutka samo mi je nešto prozujalo kroz glavu, svojom desnom rukom snažno ga udarim među noge. Vikat ću, kažem tiho, ali dovoljno glasno da bi me čuo. On povuče svoju ruku s moga tijela i bez riječi izađe iz sobe.
Osjetila sam kako mi obrazi gore od srama, sama sebi sam izgledala prljavo. Što sada? Vrata su ostala otvorena, tako su trebala biti otvorena i kada je on namještao krevet, ali on ih je tada zatvorio. Da kažem nekome? Nemam svjedoka. Ja, tinejdžerica protiv 30-godišnjeg tehničara! Pa neće mi nitko vjerovati!
Taj dan mi je bio mučan, težak i nisam spavala cijelu noć. Ujutro u susjedni krevet dovode baku, prikovanu za krevet, nešto je jako boli. Urla od bolova. To mi skrene misli s događaja od prethodnog dana. Osoblje se uzvrtjelo oko nje, ali nema tehničara među njima. Prije nego što sam napustila bolnicu, vidjela sam kako on ulazi u druge sobe, ali u mojoj sobi ga više nisam vidjela.
Bila sam sretna kada sam stigla kući, ali neugodan doživljaj vrtio mi se još dugo po glavi, a kasnije se pojavljivao u podsvijesti, kao fleš. Nikome nisam pričala o tome. Zašto? Kada bih to rekla mami, sigurno bi mi rekla, šuti o tome, nikome ni riječ, što će selo reći. Za nju je to bila tabu tema, kao i bilo kakav razgovor o seksu. Zato sam kupovala časopise, pa učila iz njih.
Da sam to rekla tati, on bi sigurno isprebijao tehničara i završio u zatvoru. Moj tata u zatvoru?! Ne,radije ću šutjeti! Razrednici reći, e to sam trebala, ona bi mi pomogla, sigurna sam. Bila je dobra žena. Ali nisam joj rekla! Zašto? Ne znam!
Ja se ne sjećam da smo u osnovnoj školi imali bilo kakvo predavanje u vezi pedofila i zlostavljanja. A bilo ih je tada, ima ih danas i bit će ih uvijek i uvijek će vrebati djecu, ako mi odrasli ne krenemo u borbu protiv pedofilije.
Hrvatska, Europa, svijet- 21. stoljeće!!! Pedofilija je danas još uvijek tabu tema u društvu, zakon je takav da su pedofilima kazne za počinjena djela blage. Policija reagira tek kada se nešto dogodi, jer, kažu ne smiju prije, takav je zakon…
Ostajemo mi, obični građani da se izborimo za sigurnost naše djece. Kako?Edukacijom, zahtjevom za stroge kazne počiniteljima. Ako su pedofili bolesnici, onda u psihijatrijsku ustanovu doživotno, ako nisu bolesnici, onda u zatvor.
Kako se ja osjećam danas? Po prirodi sam vesele naravi i taj doživljaj sam potisnula, međutim, moram biti realna, mnoge žrtve su uzastopno zlostavljane od strane pedofila, na najbrutalnije načine. To sigurno ostavlja ožiljak do kraja života i takva brutalnost se ne može potisnuti i nikada zaboraviti. Suosjećam s njima!
Da li mi je žao što nisam prijavila pedofila? Itekako!!!Ne samo zbog sebe, nego radi zaštite druge djece. Tko zna koliko je on i na brutalniji način uništio i obilježio živote druge djece!!!
Moja poruka?
Borimo se svi protiv pedofila, svim dozvoljenim sredstvima, vičimo, galamimo, peticijom tražimo oštre kazne za njih! Moramo shvatiti da danas to ne može i ne smije biti tabu tema, jer pedofil ponavlja zlostavljanja!
Nitko ne smije više šutjeti, jer šutnja u ovom slučaju nije zlato!
S. Ćuk
