Moj jedan od prvih susreta u životu s pedofilijom je bio rano u osnovnoj školi kad sam počela čitati, a bio je rat pa sam čitala svjedočanstva iz logora. Sjećam se svog teškog čuđenja toj spoznaji te sam i mamu pitala što je to da bi ona odgovorila kako je to bolest i da to nije tema za mene. Stvarno, nije bila, ali nije ni rat bio. Srećom, ja sam rat provela u glavnom gradu, više čitajući i gledajući i slušajući o ratu nego ga doživjevši, kao neki, iako mi je otac u par navrata bio pozvan u vojne akcije.
Kasnije u osnovnoj školi sam s prijateljicama pročitala knjigu “Napuklo srce” koja nam je postala omiljena knjiga. Na TVu se mogao naći film s tom tematikom. Osobno nisam doživjela pedofiliju izravnije od- raznih naguravanja i trljanja po zagrebačkim tramvajima u mojoj srednjoškolskoj dobi. Kasnije sam se vozila s mužem u autu.
U dvadesetima, najviše ponukana rođenjem prvog djeteta, mnoge teme su me pronašle, pa i tema pedofilije. Imam veliku želju ne biti dio mase u smislu ŠUTNJE O PEDOFILIJI. Smatram da pedofilija jest jedna od najgorih NEPRIRODNIH pojava čovječanstva čiji je glavni sastavni pokretački dio- golemi zid šutnje. Šutnja je zlato u pedofiliji, oni to znaju i koriste to. Zašto šutimo?
Rođena i odrasla u gradu, ipak, s mužem i malenom kćeri prije nekoliko godina selim u maleno slavonsko selo gdje smo odlučili živjeti. Selo je nekada bilo veće, ali iseljavanje prema gradovima traje još od 70ih prošlog stoljeća, rat dotukao. Kuća u selu više praznih nego punih. U našem sokaku jedna obitelj s čak petero djece, tri cure i dva dečka. Klasičan socijalni slučaj, muž alkoholičar, žena k**va, štancanje djece, zanemarivanje. Kad smo stigli, već su bili desetljeće pod nekim oblikom nadzora socijalnog sustava osim što su bili korisnici. Ali mi to nismo znali tada, moj muž je komentirao kako je lijepo vidjet te male ‘smogovce’ kada idu po ulici. Naši prvi susjedi su bili ‘duhovi’ tj. prazna kuća, a drugi prvi susjed nam je bila jedna stara baba koja je bila starosjedioc, sama ostala na imanju, obitelj se raselila i umrla.
Nakon otprilike mjesec dana desi se šok. Baba na kavi nam otkrije da jedno od ženske djece iz ‘one’ kuće spava kod obiteljskog prijatelja u gradu nekoliko dana za vrijeme praznika koji je obitelji nabavio nešto drva za ogrijev! Baba plače! Ja ne vjerujem što slušam! Čujem li ja to dobro?! Doma ne znam uopće šta da mislim, šta da radim?! Ne znam ni tko je dijete, a kamoli taj lik makar je lik po pričama non stop kod njih doma i to već godinama! Raspitujem se po selu kod ljudi koji nas goste, i imam šta čut! Poznati pedofil, već je obitelj upozorena od nekih suseljana, ali već godinama kod njih boravi te je jedna susjeda navela eksplicitna kaznena djela kojima je kroz godine svjedočila (ali nikada prijavila)! Ja i dalje o tome znam samo na razini ‘trača’, a to je treća kuća od mene i imam maleno žensko dijete! Kažu mi kako se drži te tri curice u tom dvorištu i slične izjave… Kako rekoh, u tom trenu sam već dobrano načela tu temu u svom životu i ZNAM da socijalna i pravna skrb kao i majčica država ne rade svoj posao! Da i prijavim, šta da prijavim, trač?? Ja sam se molila Bogu da mi pomogne da pomognem tim curama i da maknemo lika iz sokaka! Ljuta sam, kako su dopustili toliko dugo pedofila u selu?!?! Dolazim jedno jutro na kavu kod susjede i novi šok, ovaj put pozitivni. Uhićen je lik. Koliko ja znam, a ne znam puno jer nemam pristup tim informacijama, lik je na slobodi ili je dobio vrlo malu kaznu. Nije više dolazio u sokak. Po pričama, i ranije se tako selio. Čini se da je slučaj prijavio netko od djelatnika iz škole kome je prijavio netko od učenika budući da je lik često skupljao nastariju kćer iz škole, koju je vjerojatno i- razdjevičio u svom stanu. Stari deda, sijed, nikad ženjen, bez djece. Dijete pretpubertetske dobi i mlađe dvije curice! Koliko znam, i dalje se nitko ne brine za te curice.
Anonimno
