“Uopće ne brinem da bi moja djeca mogla biti oteta dok se igraju ispred kuće, već me plaši mogućnost da bi mogla doživjeti zlostavljanje u nekom trenutku njihovog djetinjstva.” Prema postojećim statistikama, svaka četvrta djevojčica i svaki sedmi dječak žrtva je nekog oblika zlostavljanja prije svoje 18te godine, dok je mogućnost otmice djeteta u odnosu 1:300.000.
Zlostavljanja djece u 90% slučajeva se događaju od strane osobe koja je poznata obitelji. To može biti član obitelji, rođak, prijatelj, prijateljevi rođaci, učitelj, trener te ostale osobe bliske djetetu. Vjerovano razmišljate kako se takvo nešto ne može dogoditi vašem djetetu, no prema statistici, nažalost može.
U našem domu, razgovaramo o “opasnim ljudima”, “sigurnosnim pravilima”,”sigurnosti tijela” te situacijama koje su nesigurne no ono sto je najvažnije je alat koji smo zajedno stvorili, a to je OBITELJSKA “SIGURNA RIJEČ”.
Sigurna riječ je riječ poznata samo najužoj obitelji – nikako rođacima, prijateljima itd. To nije uobičajena riječ koju koristima svakodnevno u životu kao npr. ”nogomet”, “mlijeko”. To je riječ koja se ne koristi često, ali je jednostavna za pamćenje, I što je najvažnije, ako će je naše dijete upotrijebiti, time će automatski pridobiti nasu pažnju.
Izaberite prikladnu riječ, ne tešku, kako bi je djeca mogla zapamtiti. Nikome izvan obitelji nemojte reci izabranu sigurnu riječ, cak niti bakama i djedovima.
U našoj obitelji nema tajni jer nas tajne mogu odvesti u nesigurne scenarije, no učimo svoju djecu kako “sigurna riječ” nije tajna već poseban kod samo za nasu obitelj koji ćemo koristiti u opasnim situacijama. Opasni ljudi i događaji smatraju se opasnim situacijama i to je nešto o čemu mi kao roditelji želimo znati odmah, u što kraćem vremenu.
Svrha sigurne riječi je da pomogne djeci otići njihovim roditeljima i tražiti pomoć u slučajevima kada se osjećaju neugodno radi nesigurnih (opasnih) ljudi, nesigurnih zahtjeva, nesigurnih dodira te nesigurnih situacija itrebaju pomoć istog trenutka.
ZASTRAŠUJUĆI DOGAĐAJ SA NAŠOM KĆERI TE ZAŠTO NAŠA OBITELJ SADA
IMA “SIGURNU RIJEČ”?
Mislila sam uvijek kako će moja kćer znati postupiti ispravno ako se nađe u neugodnoj situaciji. Razgovarale smo o tome mnogo puta…….i razgovarale i razgovarale. Imala sam različite scenarije događaja o kojima sam joj govorila te sam vjerovala kako ce znati sto treba učiniti u slučaju nekakvog događaja. No, nisam uzela u obzir emocije, osjećaj krivnje i srama, koje bi eventualno imala ili mogućnost da bi je bilo strah uopće bilo sto mi reci. Sada ću vam ispričati zašto imamo “sigurnu riječ”.
“Mama, nešto mi se dogodilo u školi jučer”
“Mmmm hmmmm” promrmljala sam dok sam stavljala u rikverc i uparkiravala auto u garažu.
“Jedan dječak je stavio svoju ruku u moje gaće I dodirivao moje privatne dijelove”. Istog sam se trenutka sledila, okrenuvši se prema djetetu. Srce mi je lupalo kao ludo, valjda su ga svi u autu čuli. Dovoljno sam bila prisebna da udahnem zraka I ponovno izdahnem. U tih nekoliko sekundi kroz glavu mi je prošlo tisuću misli prije nego sam zaustila. Je li ona u redu? Koji je ispravan način kako bi riješila ovaj problem? Nemoj zvučati ljutito, nervozno već budi smirena. Tko je taj dječak? O Bože, koliko godina ima TAJ dječak? Što se dogodilo sa svim onim razgovorima koje smo ona i ja vodile? Zašto nije rekla NE? Zašto mu je dozvolila? Nemoj reagirati pogrešno, ali što je ispravno? Bila sam s njom stalno posljednjih 24 sata, zašto mi to nije rekla odmah?
“Mozes li mi ispričati što se dogodilo?” Pokušala sam sakriti strah u svom glasu. Bila sam u totalnom strahu što će mi ispričati. Imala sam pred očima stoput goru scenu od one koja se zaista dogodila.
“Gurnuo je ruku u moje hlače……učinio je to i mojoj prijateljici”
“Jesi li dobro?”
“Da, samo je bilo čudno”.
Dio mene osjetio je olakšanje jer je to učinio četverogodišnji dječak, a ne neki stariji dječak ili odrasla osoba. Četverogodišnjak. Poput moje kćeri. Pokušala sam si objasniti kako je ovo razvojna faza istraživanja anatomije tijela drugog spola i kako to nije ništa strašno. To jest nevini događaj, ali opet NIJE U REDU. Nikada nije u redu.
“Da li si rekla učiteljima?”
“Ne”
“Gdje se to dogodilo?”
“Na igralištu”.
E sada sam bila ljuta, i prestrašena, i bijesna.
Bila sam bijesna na dječaka.
Zar je zaboravila na privatne dijelove tijela? Zar je bilo teško zapamtiti sigurnosna pravila? Kome sam ja govorila o nesigurnim dodirima i kako treba reći NE? Što je s pravilima donjeg rublja, dijelovima tijela ispod donjeg rublja koje ne smije nitko dodirivati? “Zar si zaboravila da nitko ne smije dirati naše privatne dijelove tijela?”
“Zašto mi to nisi rekla jučer poslije škole kada se je i dogodilo?” Moj glas je zvučao bolno. I bilo je bolno. Nisam mogla to sakriti.
“Nisam znala kako…….bojala sam se da ćeš biti ljuta”
Izgledala je tako malena u svojoj auto stolici. Tek tada sam shvatila sto se sve mome nevinom, naivnom, slatkom djetetu punom povjerenja, moglo doista dogoditi. Nikada se ne bih mogla ljutiti na nju radi ovoga. Ovo nije bila njezina krivnja. Odjednom mi je sinula misao.
“Trebamo SIGURNU RIJEČ”.
“Što je to?” Oboje moje djece upitahu. “To je vrlo važna riječ koju možete koristiti bilo kada ako se ne osjećate sigurnima, ako se nešto dogodi kao npr. ovaj slučaj u školi, a ne znate kako biste to rekli meni ili tati. Ta riječ može se koristiti samo u slučajevima kada trebate pomoć ili kada vam netko želi nauditi ili vas dirati na pogrešan način, ili traži od vas da čuvate tajne koje ustvari trebate reći roditeljima. “
Vidjela sam kako me djeca budno prate i slušaju sve sto im govorim te kako isto procesuiraju u svojim glavicama.
“Možete meni ili tati reci sigurnu riječ i mi ćemo odmah znati da moramo stati raditi štogod radimo u tom trenutku i da vas moramo slušati. Mi vam možemo pomoći. To je posebna riječ, samo za našu obitelj. Nikome ne smijemo reći tu riječ jer je ona namijenjena samo za mamu, tatu i vas dvoje. Ne smijete je nikom reći. Niti prijateljima, niti rođacima, niti bakama ili djedovima.
“I znate sto još, klinci? Nikada se tata i ja nećemo ljutiti kada koristite nasu sigurnu riječ. Štogod nam morate reći, mi ćemo vas slušati i pomoći vam da se osjećate sigurno. Uvijek. Uvijek. Uvijek.”
“U redu” oboje su klimnuli svojim glavicama.
Vozili smo se prema školi, a ja sam ponovno govorila o sigurnim dijelovima tijela, osobnim granicama. Nakon sto sam ih poljubila i zagrlila te ispratila u razred, odmarširala sam direktno ravnatelju na vrata i ispričala priču o dodirivanjima koje je pretrpjela moja kćer.
Te večeri, za vrijeme razgovora, izabrali smo našu “obiteljsku sigurnu riječ”.
*Izvor: The Pragmatic Parent
