KONAČNA IZDAJA
Zašto djeca ne progovore?
Devedeset posto svih žrtava incesta nikada ne kaže nikome što se dogodilo ili što im se događa. Ostaju tihi, ne samo što se boje da će povrijediti same sebe, već u velikoj mjeri i zato što se boje da će razoriti obitelj, time što će roditelja dovesti u nepriliku. Incest može biti zastrašujućim, ali misao da će biti odgovorni za razaranje obitelji još je gora. Obiteljska je lojalnost nevjerojatno moćna sila u većini dječjih života, bez obzira na to o koliko se iskvarenoj obitelj radilo.
Incest je možda najokrutnija i najveća zagonetka ljudskih iskustava. To je izdaja najosnovnijeg povjerenja između djeteta i roditelja. To je emocionalno pustošenje. Mlade žrtve su u potpunosti ovisne o svojim agresorima, tako da nemaju kamo pobjeći, i nikoga kome mogu pobjeći. Zaštitnici postaju gonitelji i stvarnost postaje zatvor prljavih tajni. Incest izdaje samo srce djetinjstva – njegovu nevinost.
Što je incest?
Incest je teško definirati jer su zakonska i psihološka definicija dva različita pojma. Zakonska definicija je izrazito uska, obično definira incest kao spolni odnos između krvnih srodnika. Kao rezultat toga, milijuni ljudi nisu shvatili da su žrtve incesta jer se nije radilo o penetraciji. S psihološkog gledišta, incest obuhvaća mnogo širi spektar ponašanja i odnosa. Uključuje i fizički kontakt s djetetovim ustima, grudima, genitalijama, anusom ili bilo kojim drugim dijelom tijela, koji se radi u cilju seksualnog uzbudivanja napadača. Taj napadač ne mora biti krvni srodnik. To može biti bilo tko koga dijete percipira kao člana obitelji, kao što je očuh, maćeha ili član šire obitelji. Postoje i drugi, izrazito štetni oblici incestuoznog ponašanja, koji ne moraju uključivati nikakav fizički kontakt s djetetovim tijelom. Na primjer, ako se napadač skida pred djetetom, masturbira pred njim ili nagovora dijete da pozira za erotske fotografije, on čini određeni oblik
incesta. Ovoj definiciji incesta moramo dodati i to da takvo ponašanje mora ostati tajno. Otac koji rado grli i ljubi svoje dijete ne čini ništa što bi trebalo držati tajnim. Zapravo, takvo dodirivanje je od presudne važnosti za djetetovu emocionalnu dobrobit. Ali ako taj otac dira djetetove genitalije – ili tjera dijete da dira njegove – to je čin koji treba ostati tajnim. To je čin incesta.
Mitovi o incest
MIT: Incest je nešto što se rijetko događa.
ČINJENICA: Sva značajna istraživanja i podaci, uključujući i one Američke
službe za pomoć ljudima, pokazuju da je barem jedno od desetoro djece
prije osamnaeste godine zlostavljano od člana obitelji u kojeg dijete ima
povjerenje. Tek smo 80-ih počeli uviđati koliko je incest raširena
pojava, Prije toga, većina ljudi je vjerovala da se incest događa u ne više
od jednoj od sto tisuća obitelji.
Tako krasna obitelj
Kao što je slučaj i s fizičkim zlostavljačima, većina incestuoznih obitelji
izgleda normalno ostalom svijetu. Roditelji čak mogu biti i vode zajednice,
ili religijski vode, s reputacijom visokih moralnih standarda. Čudno je kako
se ljudi mogu promijeniti iza zatvorenih vrata.
Nedostatak vjerodostojnosti
Seksualno zlostavljana djeca rano shvaćaju da je njihova vjerodostojnost u
usporedbi s napadačevom jednaka nuli. Nije važno je li roditelj alkoholičar,
neprestano nezaposlen ili sklon nasilju, u našem se društvu odrasloj osobi
gotovo uvijek više vjeruje nego djetetu. Ako je roditelj ostvario određenu
mjeru uspjeha u životu, rascjep vjerodostojnosti postaje beskonačan.
“Osjećam se tako prljavo”
Sram žrtava incesta je jedinstven. Čak i vrlo mlade žrtve znaju da se incest
treba držati u tajnosti. Bez obzira na to kaže li im se da moraju čuvati
tajnu ili ne, imaju osjećaj da je to nešto što se ne smije, i osjećaju
sram zbog ponašanja napadača. Znaju da se nad njima čini nasilje, čak i
ako su premladi da bi razumjeli seksualnost. Osjećaju se prljavo.
Poput verbalno i fizički zlostavljane djece, i žrtve incesta
internaliziraju krivnju. Međutim, kod incesta, krivnja je pomiješana sa
sramom. Vjerovanje:” Sve je to moja krivnja” nije nikad tako
intenzivno kod žrtava incesta. Takva vjerovanja doprinose snažnim
osjećajima samomržnje ili srama. Osim što moraju pronaći način da se
nose sa samim incestom, žrtve se moraju čuvati od toga da budu uhvaćene
i otkrivene kao “prljave, odvratne” osobe.
Obuzdavanje vulkana
Jedini način na koji mnoge žrtve uspiju preživjeti traume ranog incesta je
izgradnja psihološkog štita, gurajući ta sjećanja tako daleko od svijesti, da
se ne mogu pojaviti godinama, ako se ikada i pojave.
Sjećanja na incest često se javljaju neočekivano, usred nekog
određenog događaja. Imala sam pacijente koji bi se prisjećali sličnih
događaja potaknuti stvarima poput rođenja djeteta, vjenčanja, smrti člana
obitelji, gledanjem emisije o incestu na televiziji ili čak pojavljivanjem
traume u snu.
Također je uobičajeno da se takva sjećanja jave kad je žrtva uključena
u terapiju i radi na nekim drugim problemima, iako mnoge žrtve neće
spomenuti incest bez poticanja terapeuta.
Čak i kad se takva sjećanja jave, mnoge žrtve se uspaniče i
pokušavaju ih gurnuti natrag, odbijajući povjerovati u njih.
Za bolje razumijevanje “otrovnih roditelja”: ZAŠTO SE RODITELJI PONAŠAJU NA TAKAV NAČIN?
Iz knjige Otrovni roditelji
